Bajke koje su obilježile naše djetinjstvo...

   "Bajka je osobita književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema pravih suprotnosti. Likovi su ustaljeni, prisutan je polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću", kaže wiki definicija književne vrste koju i danas smatramo omiljenom.
Upravo su bajke i njihov čudesni svijet krivci za to što i više od desetljeća nakon što smo po godinama prerasli taj žanr, i dalje vjerujemo u čarolije, da dobro uvijek pobjeđuje, da prinčevi postoje i da je sanjarenje sasvim legitiman hobi. Neki valjda nikad ne odrastu... ili je baš u tome bit? Znate kako kažu, da bi se istinski voljelo, treba odrasti do djeteta. Čini nam se da smo na dobrom putu.

Zanima vas koje su to bajke, na ovaj ili onaj način, obilježile naše djetinjstvo i život uopće?




Ana Perić, glavna urednica

„Ponekad sam vjerovala u čak šest nemogućih stvari prije doručka.“ i „Ti si posve lud. Ali reći ću ti tajnu. Svi najbolji ljudi jesu.“ , su dvije izjave male Alise koje su me učinile vječnim čitateljem te bajke iz pera Lewisa Carolla, odnosno Charlesa Lutwidga Dodgsona, kako vam draže.
Čak mislim i da se sjećam svog prvog čitanja te bajke. Bilo je to moje prvo šokiranje na činjenicu da netko može ispričati cijelu priču koja je zapravo bila san. Joj, da mi je sada vidjeti izraz na svom licu kada sam to shvatila. Godinama nakon toga, mala Alisa je i dalje moj saveznik u maštanju, a njene tako djetinje i tako mudre misli su često moj 'lajfmotiv' i bijeg iz surove realnosti i vojske jednakih i jednakog.
Prijateljstvo s Alisom je nekako, nekim čudom raslo sa mnom i kroz modni svijet, jer je bajka nerijetko bila inspiracija dizajnerima, make-up kućama i kostimografima. I dan danas, kada se umorim, ne od rada, onog fizičkog, nego od okruženja – znam da me Alisa s Ludim Šeširdžijom (pa kako se ne bi poželjeli cijeli život družiti s njim) čeka na čajanci na koju kasnim poput nervoznog zeca. Uzmem knjigu i čitam lagano, slovo po slovo, jer znate, čaj se ne smije popiti na brzinu, morate uživati u njegovu okusu koji dolazi iz predivne šoljice krivudave drške koju držite s malim prstićem u zraku.
“In a Wonderland they lie, Dreaming as the days go by, Dreaming as the summers die:  Ever drifting down the stream- Lingering in the golden gleam- Life, what is it but a dream?”


Anja Stojkić, izvršna urednica

Nekoć davno, u dalekoj neznanoj zemlji, živjela je tatina princeza koja je obožavala svoju večernju rutinu. Crtić i šalica mlijeka u 7.15, pranje zuba i kupanje u 7.30, nakon toga poljupci za laku noć cijelom kućanstvu, a točno u osam, šlag na kraju svakog dana, bajka u izvedbi kraljice majke.
Svake noći majka je postavljala pitanje: „Koju ćemo večeras?“
Svake noći je dobivala kontraupit: „A koje znaš?“
I nakon dugog, dugog nabrajanja svih znanih i neznanih naslova bajki, naišla bi na isti odgovor: „Ajde Pepelnicu!“
Pepeljuga, ili kako sam je odmilja zvala Pepelnica, bila je na repertoaru svake noći kada bi me majka uspavljivala. Svaku njenu rečenicu sam znala napamet, a moja opsesija je išla toliko daleko da bih ispravljala mamu kada bi promašila boju haljine u zle maćehe ili stepenicu na kojoj je Pepelnici ispala staklena cipelica.
Tata se jednom neslavno pokušao umiješati u naš večernji ritual. Kažem neslavno jer je večer završila tako što sam ja, ispravljajući njegove greške u pričanju bajke, na kraju uspavala njega, išetala iz sobe i začuđenoj mami, koja se spremnula viknuti na mene jer nisam u krevetu, došapnula: „Ššš, tata pava!“
Godinama sam trepćala okicama svaki put kad bih ugledala bilo što s Pepeljugom kao temom. Od brojnih verzija bajke, crtanih filmova, šalica i lutki iz moje kolekcije, najdraža mi je bila upravo tu prikazana bojanka, u kojoj je moja kreativnost i ustrajnost da bojim van linija išla ruku pod ruku s mojom omiljenom heroinom.
U psihološku analizu svoje ljubavi prema Pepelnici ne bih ulazila, jedino što znam je da je njen princ u mojoj glavi postavio standarde s kojima se rijetko koji stvarni muškarac može nositi. Dokaz? Čini se da i dalje tražim nekog tko će okrenuti kraljevstvo naopačke da me nađe :)


Dijana Perić, modna novinarka

Baš kao i svaka mala djevojčica, sanjala sam da ću jednog dana postati princeza.
I to ne bilo koja. Lijepa plavokosa dama s plavom haljinom i staklenim cipelama postala je moja najdraža prijateljica. Pepeljuga je još od malih nogu bila bajka koju sam najradije gledala s mlađim sestrama na video rekorderima. Tada je bio jedan od rijetkih trenutaka kada je u kući vladala prava tišina, posebice kada uzmete u obzir da sam dio sedmeročlane obitelji. A onda je uslijedila i večernja uspavanka, upravo popraćena rečenicama braće Grimm. Nekako, uvijek sam u toj bajci voljela što Pepeljuga dobiva svoju priliku da ode na bal, iako su joj to njene sestre branile. Jer, baš kao i ona, i ja sam tada htjela raditi sve one super cool stvari, koje je moja starija sestra smjela, a ja nisam mogla. Ta priča mi je ulijevala nadu da ću se i ja moći uređivati, kupovati bajkovite krpice i ići na bal u potrazi za svojim princem.
Zaljubljenosti u bajku pripomogle su i staklene cipele (priznajem, priznajem i da, obožavam trend prozirnih modnih dodataka), životinje koje joj pomažu oko pripreme, ali i simpatična vila koja poput prave mame uvijek sve spašava i ima par skrivenih čarobnih aduta u rukavu. Danas, bajkovite plave haljine čine dio mojih elegantnih kombinacija, sa starijom sestrom uživam u svim čarima odrastanja, dok knjiga s pričom Pepeljuga ima posebno mjesto na polici sa uspomenom,tik uz dnevnike, romane Gossip Girl, MODAMO kreARTiva novine i romane F. Scotta Fitzgeralda.


MODAMO.info

Članci koje smo odabrali za vas


 
 

danas nosimo1

topprica vikend

insta nsl