putopis naslovna

20. jula, nakon dva festivala i 7 dana plesanja, 5 kila mršavija, blijeda kao zid i sa podočnjacima do poda, od iscrpnih prvih pola godine nove životne uloge privatnika koji nikada nema vremena i odgađa sva privatna viđanja „za sutra“, tek kupljenim preružnim, ali prijeko potrebnim „češkim“ sandalama, krenula sam na putovanje koje sam odavno htjela realizirati.

Čak sam imala i kupljenu kartu 2011. godine koja je propala jer sam dobila super poslovnu priliku. Ali dešava se sve tačno kada treba i sa razlogom, jer je ovo putovanje nakon velikih životnih preokreta došlo u pravo vrijeme, da utvrdim još jednom dva mača sa dvije oštrice, slobodu koju ljubomorno trebamo čuvati i ogromnu ljubav prema životu.

Na ovaj put od 25 dana sam krenula tako što nisam ni znala kada mi je let iz Beograda, kada slijećemo, koliko dana gdje ostajemo, koje su valute u državama, vremenske razlike... Ništa, samo sam krenula. I doživjela najveće iznenađenje ikada. Na ovom putu sam pronašla mir kroz jednostavnost življenja tamošnjih ljudi. Ljudi koji nemaju puno, ali to što imaju im je sasvim dovoljno. I iako smo svi to već čuli hiljadu puta, ali nikada to ne primjenjujemo, ti ljudi stvarno žive DAN ZA DANOM sa osmijehom na licu bez puno planiranja i računice budućnosti jer znaju da sve što imaju sigurno je danas, sutra već ne.

Mislim da se puno naših želja izgubi u planiranju (oduzimanju i sabiranju pro et contra razloga za neki životni poduhvat) i analiziranju budućnosti. Trebamo se malo više svi prepustiti instinktima i voljeti sebe više (da, kupila sam si 4-5 knjiga na putu o budizmu - to je taj mir i sreća koji ljudi tamo posjeduju i ja sam željela više saznati o tome). Ovaj nevjerojatni put obuhvatio je tri države (Vijetnam, Kambodžu i Tajland) i u mojoj glavi je bio popraćen konstantno soundtrackom filma „In the mood for love“…

Ovo su 'highlights' mog puta:

Sa beogradskog aerodroma me čekao put od dvadeset tri sata do Ho Chi Mihna (Vijetnam). Sreća imala sam svoje prelijepe češke sandale. Na aerodromu u Dohi koji vrijedi za jedan od najskupljih aerodroma sam se baš osjećala dotjerano. :)

slika 1
Ho Chi Min me oduševio čim sam sletjela. Ovaj grad je HRANA, a ja hranu obožavam, nju živim, njom se bavim. Hotel mi je bio u distriktu u kojem doslovce nije bilo drugog objekta osim hotela, street food tezgi i restorana. Raj.

Slika 2

Morski plodovi i puževi su uobičajen snack za domicilno stanovništvo koje grickaju dok hodaju ulicom. Serviraju se u fišeke i... prijatno!

slika 3

Vrevu ulice sam povremeno izbjegavala uz hladno Siagon pivo na roof top terasama njihovih hotela. Mir i pogled na grad koji neprekidno raste i strašno se brzo razvija.

slika 4

Vijetnamska supa na kojoj je odrasla kompletna nacija s tajnim sastojcima koje vjerojatno ne želimo ni znati…
Gastro ponuda je bila velika, kvalitetna i raznovrsna da sam doslovice ručala po 4-5 puta dnevno u nadi da ću stići sve isprobati.

slika5

Voće je jedna od stvari koje su me apsolutno oduševile. Na svakom ćošku su bili ulični prodavači koji su prodavali isjeckano voće u bojama za koje nisam znala ni da postoje ili su pak pravili cijeđene sokove po izboru. Teško je bilo vratiti se na sarajevski smoothie.

slika 6

Vijetnam ima toliko ljepota da pričanje o ratu sa Amerikom ne vrijedi, narod je od njih teško nastradao, posebno od Agent Orange hemijskih bombi zbog čega im se i dan danas rađaju djeca sa deformitetima. U njihovom Ratnom Muzeju ima kutak u kojem „Djeca Agent Orange“ kako ih zovu, prave ručno suvenire na licu mjesta.

slika 7

Vožnja u brodicama rijekom Mekong tokom koje sam samo vrtila slike iz svih ratnih filmova „The Deer Hunter“, „Apocalypse Now“, „Full Metal Jacket“, „Platoon“…
A i bilo je jako puno komaraca. :)

slika 8

Vijetnam sam napustila sa deset kilograma više u koferu (sosova, kafe, začina) i sa svojim prvim selfie stickom na koji se nikada nisam naučila, tako da sam nastavila maltretirati ljude da me fotkaju.

slika 9

Iz Vijetnama sam krenula na vožnju busom do glavnog grada Kambodže, Phon Phen. Osam sati vožnje sa domicilnim stanovništvom tijekom koje sam se i ja osjetila kao jedna od njih, kačeći svoj šešir na posebnu oprugu u busu predviđenu baš za njih.

slika 10

Po dolasku u Phon Phen kupila sam si knjigu „First they Killed my Father“. Bio je strašan doživljaj čitati tu istinitu priču o djetetu iz ovog grada u doba ulaska Crvenih Kmera u grad i paralelno biti u tom gradu… Čitati kroz kakve tuge je taj narod prošao i gledati ih u stvarnom vremenu, kako su, usprkos svemu i dalje nasmijani i puni ljubavi za životom.

slika 11

Kambodža ima predivnu historiju i veličanstvenu zaostavštinu budizma. Legenda i priča o Bodhi drvu i njegovom cvijetu u Kraljevskoj palači, budizmu kao načinu života koji širi mir i ljubav bili su pozitivni highlight Phon Phena.

slika 12

Potresna strana Phom Phena bila je posjeta masovnim grobnicama Crvenih Kmera. Cijela priča pokolja vlastitog naroda metodama koji su koristili i razlog zbog kojeg su to činili su mi.... nedokučivi. O ovoj temi sam mnogo razgovarala sa domaćim ljudima, konobarima, recepcionarima, vodičima, ljudima sa kojima sam se mogla sporazumjeti i zaključak je uvijek isti. Ne znaju ni zašto se desilo, gledaju samo naprijed....

slika 13

Iz Phom Phena sam putovala za Siem Reap, turistički centar Kambodže, mali gradić u čijoj blizini se nalazi razlog mog odlaska na cijeli ovaj put: veličanstveni Angkor Wat. Odmah po dolasku sam naišla na štand sa prženim kukcima, zmijama i škorpijama i... Rekla sam sebi da moram probati sve, da ZNAM kako je... bilo je užasno!

slika 14
Za Angkor Wat bi mi trebalo 150 slika i stranica da opišem doživljaj kako mi je bilo tamo. To su ona mjesta koja te promjene samim boravkom u njima, mjesta zbog kojih mi je soundtrack X-Files u pozadini dok ih doživljavam. Isti sam osjećaj produhovljenja imala i po povratku sa Machu Picchu, da je čovjek, prije toliko stoljeća mogao da stvori onako grandiozne stvari. Nevjerojatno.

slika 15

Imala sam nevjerojatnu sreću da je tokom posjete hramu vode u sklopu Angkor Wata, konkretnije u onom gdje je sniman Tomb Rider, pao strašan pljusak koji je trajao preko sat vremena divlje kiše. Svi posjetioci hrama uključujući i čuvare su se sklonili sa pljuska, osim mene i prijateljice koju sam upoznala na putu. Skakale smo potopljene u vodi i istraživale hram kao da je samo naš.  :)

slika 16

Ova slika je moj privatni highlight sa cijelog puta. Sat vremena pljuska u hramu, doživljaj te veličanstvenosti dok nema NIKOGA, hodanje bosa po kamenu, vodi i kiša po mom tijelu - 'back to roots'.

slika 17

Svaki hram u Angkor Watu je isklesan u figurama i mitskim pričama. Ja sam se zaljubila u ovu figuru Devate (Devate se u hinduizmu smatraju božanstvenim bićima u tijelu žena) koja drži najpotentniju haluginogenu gljivu u rukama. Kmeri inače smatraju Devate kao sinonim za anđele čuvare. Već sam naručila termin kod svog prijatelja, tattoo artista, da je uradim. 

slika 18

Dva i pola sata sam pratila izlazak sunca iznad Angkor Wata... Taj doživljaj ne može stati niti u jednu sliku!

slika 19

Jednostavno, nevjerojatni prizori. Druga planeta.

slika 20

Posjetila sam i najsiromašniji dio siromašne Kambodže, grad na vodi, u kojem se nedavno otvorila, po prvi put od postojanja ovog grada, prva osnovna škola. Usprkos siromašnom standardu i činjenici da se kupaju u ovoj rijeci, piju njenu vodu, love njenu ribu i preživljavaju od ribolova i berbe manga, svi su stanari izlazili na balkone i sa osmijehom susretljivo mahali.

slika 21

Kambodžanska i vijetnamska kafa je vrhunska tamna jaka kafa okusa čokolade. Stavljanje šećera u nju je grijeh! Njihovi coffee shopovi umjesto stolova imaju drvene ploče u žbunju gdje svako ima svoju privatnost da se opusti dok uživa u svojoj kafi. Kult kafe im je jako bitan i jako se puno konzumira. 
Dolazak na Tajland uz earworm soundtracka filma „The beach“. Nisam mogla da vjerujem da dijelim plažu sa još 10 ljudi i kupam se u svom dječjem snu - ogromnim toplim valovima dok vani pada kiša.

Slika 23

Posjeta Phi Phi ostrvima i laguni. 

slika 24

Monkey Island- majmuni doslovno caruju ostrvom i ljubomorno čuvaju svoju plažu.

slika 25

Do skrivenih pustih plaža su nas dovlačile stare drvene brodice koje su jedva savladavale valove... kao iz gusarskih filmova.

slika 26

Natpis ispred restorana zadnje plaže koju sam posjetila na Tajlandu. Sve u jednoj rečenici.

slika 27

Posljednje kupanje pred polazak za Bankgkok - zadnje stajalište na ovom putovanju. I dalje ne vjerujem da u ovom raju uživam bez tone turista okolo.

slika 28


Pošto poludim na moru duže od 3 dana, došla sam do ivice bježanja boravkom na plažama 7 dana, jedva sam čekala Bangkok te sam odmah prvu noć sjela na tuk-tuk, vozila se džunglom i upijala haos. :) 

slika 29

Sa najviše tačke u Tajlandu – hotel u Bangkoku.

slika 30

Pogled sa hotela mi je bio „Blade Runner“ film. Pogled u beskraj.

slika 31

Sve za hranu, a pogotovo 'Anthony recommended' hranu u Bangkoku. Čekala sam dugo na red, ali je vrijedilo svake sekunde. Raj i Chang pivo.

slika 32

Povratak kući desio se sa 17 kg više prtljage i dvije ekstra torbe, sve sama hrana. Fizički se jesam vratila sa ovog puta, ali još uvijek mislima lutam u tamošnjim iskustvima. Azija je divan pečat koji nosim u srcu.

Slika 33

 


Za MODAMO.info piše: Medina Dedajić

Medina je rođena u Sarajevu 1987., djetinjstvo i osnovnu školu je provela i završila u Španiji, magistrirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a tijekom srednje škole bavila se prevodilačkim poslovima i poslovima vodiča. Nakon fakulteta počela je raditi na projektima IPA fondova DEU u BIH kao asistent, pa office manager, pa finance manager. Nakon 5 godina je stekla uslove za Junior Non Key Experta za State Aid područje, radila godinu dana na poziciji te dala otkaz kako bi ostvarila ideju koju je odavno htjela realizovati - Sarajevo Food Dictionary. Pokrenula je vlastitu kompaniju te uložila vlastitu ušteđevinu kako bi krenula u avanturu od koje danas zarađuje i na koju je iznimno ponosna. Raste iz dana u dan, širi se nevjerojatnom brzinom, a u decembru puni tek prvi rođendan.
Jako voli art filmove, Roger Ebert joj je mjerilo za pronalazak istih, voli i jako puno čitati, posebice naslove životne tematike i science fiction. Omiljeni pisac joj je John Fante i sve što je stvoreno od ovog, kako sama kaže, veličanstvenoga, a opet toliko jednostavnog čovjeka. Voli trčanje, posloži joj misli i izbaci negativu. Uz to, često i planinari (BiH je prepuna predivnih krajolika za koje i ne znamo), dok joj je prva i osnovna ljubav i smjernica za sve muzika koju obožava slušati sa svojim društvom, plesati uz nju danima i putovati istražujući je! U zajednici u kojoj živi želi kroz primjer pokazati mladim damama da ulažu i vjeruju u sebe, pronalaze svoju sreću gdje god ona bila te da su putovanja i znanje najbolji šarm s kojim mogu pokoriti svijet.

Članci koje smo odabrali za vas